Imam 50 godina, sama pijem prvu jutarnju kafu i više ne želim da se pravdam što mi fali neko

Najteža je nedjelja ujutro. Djeca imaju svoje porodice, svoje obaveze, a kuća odjednom postane prevelika. Kad je moj muž preselio prije tri godine, mislila sam da se sa tugom mora umrijeti u tišini. Kod nas u Bosni se nekako podrazumijeva: udovica si, prešla pedesetu, obuci crninu, gledaj serije i čuvaj unučad kad zatreba.

Ali ja još uvijek imam život u sebi.

Imam 50 godina, ogledalo mi još uvijek izmami osmijeh, a srce mi nije zaraslo u kamen. Ne tražim ja nikakve avanture ni bajke o princu na bijelom konju — prerasla sam te zablude odavno. Život me i lomio i učio, znam šta je bol, ali znam i šta je sabur.

Ono što tražim jeste zreo, pošten čovjek. Neko kome ne moram objašnjavati zašto ponekad zaćutim, niti neko ko će mi tražiti mane. Fali mi onaj osjećaj kad imaš nekome reći: „Evo pristavila sam kafu, stižeš li?“ Fali mi neko s kim mogu sjesti u auto, otići do planine, prošetati gradom bez žurbe ili samo podijeliti tišinu a da ona nije teška kao olovo. Bilo da si tu u Bosni ili te je sudbina odvela negdje vani u dijasporu, važno je samo jedno — da si čovjek od riječi i poštovanja.

Nije me sramota što sam ovdje i što pišem ovo. Sramota je provesti ostatak života u strahu od komšijskih priča, dok ti duša čezne za toplim pogledom i iskrenim stiskom ruke.

Ako si sam, ako te život nije ogorčio i ako vjeruješ da za mir i toplinu udvoje nikad nije kasno — javi se, možda nam baš ova kafa promijeni sve.